Zadovoljština

Jebo te, opet sam pijan. Sada mi je 36 godina. Pijem od 17-te. Da se razumijemo, nisam alkos, nisam nikada ni bio. Pijem sam, pijem s prijateljima, s djevojkama, s konobaricama u sitne sate, u kafanama koje smrde na pivo, znoj, zaborav i užas. Ima miris koji mi čini da ne želim živjeti. To je miris tih kafana. Zvuk narodne muzike, jeftinih sintisajzera i seksa za 30 maraka. Taj seks je loš, plastičan, ruski ili moldavski, ne čini dobro i bilo bi bolje da ga nema. To su alkoholna isparenja, magle, jeftina pića i želja za boljim svijetom. Kojega nema. Da sam junak mojih omiljenih knjiga, kao što nisam. Kao kod Remarka, npr. A, opet, nisam ni daleko. Bivalo je i tamo svega. Budaletina, sjebanih od ratova i alkohola. I heroina, u mom slučaju. Malo slatkog šečera u vene. Ih, laže ko kaže da je život kratak.
Remarka kad čitam odmah bih pio. K'o da gledam Ivkovu slavu. Pio bih slatko, sam, a može i u društvu. Pio bih zbog okusa pića, zbog zaborava, zbog neke nerazjašnjene romantike, što je lakše pijan, a, brate, svi su moji junaci pijanci, antiheroji, luzeri, svima život tegoba i teški teret. K'o i meni.
Ih, da sam srebrni letač.
Neki sam žilavi kreten, pa ne dam životu da me lomi. Padam pa ustajem. Stvarno padam, to su totalni sjebovi kad ja padnem. Navučem se na dva grama heroina pa se poslije čupam. Pa se isčupam, pa još pravim planove, Još bih ja neku budućnost ganjao u svemu tome. Smiješno.
Kako kome. Ja se ne dam. Ne osjetim još da je vrijeme da idem. Valjda još ponešto trebam obaviti na ovom svijetu. Nešto još dugujem, ili sebi ili svijetu. Kako god, još sam tu.

Ne izlazim baš puno u zadnje vrijeme, bolje tako. Kuma od djevojke otišla na more, imamo stan na raspolaganju, pa smo tu po cijeli dan. Gledamo tv, mazimo se, ja skuham neki ručak (bolji sam kuhar od nje), sve potaman. Mogu reči da mi je dobro i da uživam. Onda pitam sam sebe zbog čega se ne mogu ono baš totalno opustiti. Pitam se i sam si dajem odgovor, poznata mi je ta psihologija. Od rata pa naovamo uvijek doživljavam život kao seriju problema koje uvijek treba prevladavati i pobijeđivati. Jedno vrijeme bio sam čak duboko ubijeđen da je to zaista tako, mislio sam treba biti spreman na sve, biti jak, nemati nikakva prava na popuštanja i slabosti. Bosansko - balkanska filozofija sjebanih i mentalno devastiranih profila kao što sam ja. Lijepo su meni objašnjavali ljudi, neki od njih čak i pametni, da to nije tako i da život ne treba tako doživljavati. Kako se u životu može i opušteno, ne čeka problem iza svakog ćoška. Slušao sam, klimao glavom. Bi mi drago, lijepo je znati da može bolje. Opet se nisam uspio opustiti, ni onda, a ni dan danas. Jebo te, a tolike godine prođoše od rata.
Tako i dalje. Kad god mi se desi nešto lijepo ja čekam čime ću platiti taj luksuz, taj dar. Navikao platiti sve, pa šta ćeš.
Zadnjih par mjeseci, pola godine čak, imao sam sve uslove za miran, opušten život. Nezaposlen al nisam kokuz, znači bez stresa na poslu, baš sam gledao da se opuštam. Dobro me je treslo ovih zadnjih godina, baš mi je trebao odmor. I stvarno sam gledao da se odmaram. Al uvijek neki crv ne da mira, sluti nevolju, probleme, uvijek misao šta će me slijedeće strefiti. Bezveze totalno. Ako me ne popusti uskoro ta slutnja, neće valjati. Kakav će mi to biti život vazda u nekom strahu.
Jel dosta više problema i borbi. Najvjerovatnije nije. Neće nikad ni biti. To i nije pitanje. Pitanje je kako se opustiti kad ih nema, živjeti ovaj današnji dan, pa sutra šta bude. To bi bila neka ispravna filozofija, teoriju znam.Prakse, još uvijek, ni na vidiku.

Za par sedmica punim trideset i šest godina. Moram priznati da sam malo umoran, koliko od svijeta, toliko sam od sebe.
Sam sam sebi dosadio najviše zbog stalnog ponavljanja jednih te istih grešaka, već sam se sklon upitati jesam li, uopće, u stanju bilo šta promijeniti. Sad je već kasno veče, nešto sam nezadovoljan i već počinjem donositi odluke o sutrašnjim promjenama, kako razmišljanja, tako i ponašanja. Pa mi padne na pamet da sam te iste odluke već donio, i donosio, ne samo jednom. Pa ispadam govno sam prema sebi, što mi je, opet, nekako najgore. Što nemam snage i karaktera da sam seba ispoštujem da bih se osjećao bolje, da bih bolje živio. E jesam nikakav.
Prijatelji. Ima i nekih dobrih. Istina, ne baš puno. Biti u društvu dobrih prijatelja. Piti, jesti, gledati utakmice, svirati, pjevati, pričati. To su, ipak, vrijedne stvari. Imati prijateljsku pomoć i podršku, nije mala stvar. Koliko imam takvih prijatelja? Ne znam. Ovih za zezanje mnogo. Ovih za pomoć i podršku malo, premalo. Mislim jednog. Tu, naravno, ne računam mamu i sestru.
Neke prijatelje sam namjeravao još davno isključiti iz svog života. Zajedno smo cijeli život, a uvijek su padali kada mi je bila potrebna prava, iskrena pomoć i podrška. U momentima kad je stvarno bila glava u pitanju. Nije šala. Pa sam baš u tim momentima odlučivao kako mi više ne trebaju i kako ih neću više vuči za sobom, jer "na muci se poznaju junaci". Pa se opet nisam ispoštovao.
Takve neke prijatelje i dan danas gledam oko sebe. Osjetim, idu mi na živce. Osjetim, ne mogu ništa dobro od njih ni očekivati, ni dočekati. Nisam ja više balavac. Ovo su stvari koje se dešavaju i ponavljaju dugi niz godina, a ja nikako, ne da izvučem pouku, nego nikako da poduzmem nešto konkretno po pitanju toga.
Jedan moj prijatelj nije mi u ratu obišao oca da vidi da li je živ. A mogao je. Ili nije imao vremena od pljačke. Bario je moju djevojku, za koju je znao da mi je velika ljubav. Nije jednom imao vremena da me odvuče na liječenje kad sam bio pravo bolestan, glava u pitanju. Pišući sve ovo osjetim da to već odavno nije do njega. Odavno se zna šta se od njega može očekivati - ništa dobro, ni pozitivno u važnim momentima. Ovo je do mene, već dugo, predugo.

Uh, javi mi djevojka maloprije da je dobila mengu, već sam se bio dobro isprepadao, a nije ni njoj bilo svejedno.
Hajde se usudi pa napravi dijete, kako god, nikako ne osjećam da je vrijeme za to. Situacija u kurcu, posla nema i ništa ne upućuje na to da će biti bolje.
Nismo dugo zajedno, nekih mjesec dana. Mislio sam, hajde da se malo zezamo, ljepše je u društvu, sam čovjek, kažu, ko truo panj pokraj puta. Ja sam se, zaista, tako nekako i osjećao. Sad nije loše, sviđa mi se, izgleda i ja njoj, pa dok je dobro neka traje. Mladja je od mene trinaest godina, to me malo koči i baca u misli kao, da li bi nas ta razlika s vremenom približila ili udaljila, loša iskustva imam s tim, pa se valjda zbog toga malo i nećkam.
Bio sam oženjen, imam kčerku od osam godina. Zove se M. i čini mi se živim za nju. Dosta vremena provodi kod mene mada je poslije razvoda pripala majci. Nisam se ni bunio, tada je bila bebica i smatrao sam da je prirodnije i bolje za nju da je pokraj majke. Valjda je i bilo, opet ko će znati, ako odemo u detalje odosmo na kantar pa ko će to onda vagati i pošteno izvagati, kad su kantari potpuno drugačiji, mjerne jedinice različite. Kako god, curica je već velika, voli tatu i super se slažemo.
Nemam ja ništa protiv djece i volio bih ih imati još ali sad baš nije situacija za to, previše sam se zaletio prvi put, čini mi se i dan danas to iskijavam. Taj entuzijazam od prije devet godina me previše koštao, precijenio sam svoje snage, a moram priznati da sam u svoj toj borbi uglavnom bio sam.
U zadnje vrijeme nekoliko slučajeva oko mene - cura zatrudnila, pa hajde vjenčanje, sve mlado, uglavnom nezaposleno, vrte mi stare filmove, i, moram priznati, žao mi ih bude. Neće im biti lako ni jednostavno stati na noge, velike su to promjene u životu i u nekim puno boljim uslovima, a kamoli u kokuzluku. Hladan tuš.
Svaku im sreću svima želim, moraće dobro potegnuti......

Pa ima sigurno pola godine da ne sanjam heroin, ne tražim ga grozničavo po snovima, nisam u šemama i talovima.
Već sam sklon pomisliti kako dobro stojim, sam sa sobom i sa svijetom, nadajući se da su ti filmovi iza mene.
Čist, sad će dvije godine, samo me ožiljci podsjećaju živo na opijum u venama, nebrigu za svijetom i životom.
Heroinska ovisnost, zona sumraka, to je ono kad čovjek više nije na ovom svijetu, a nije ni na onom, sve misli kako je na putu za raj, pa ga kriza podsjeti da ga je đavo još jednom preveslao, obećao kule i gradove, sjaj i bogatstvo svijeta, a vidi sad, glupane, gdje si i šta si - pakao, a još ni umro nisi. Eh, jade jadni, gdje ti je sad pamet, hajd' se sad malo skuliraj, jesi li fakin il' nisi! KO je sad glup, ti ili svijet, koga sad boli, čije se kosti raspadaju, ko sad plače i lupa glavom od zid. A zid tvrd, ne možeš mu ništa.
Pa misliš, gotovo je, nema dalje, ovo više niko živ podnijeti ne može, bolje crknuti nego se s ovim boriti.
Pa se izboriš. Pa ti pomognu. Pa vidiš ko te voli, ko ti je prijatelj, kome je stalo. Sam si od sebe digao ruke, al' eto, opet, ima ko nije. Ne valja svijet, ja pogotovo, i još da nije ono malo anđela da drže balans, tek onda na što bi sve ovo ličilo. Tako meni pomogoše anđeli. Nečim sam valjda zaslužio, ili ću tek, ko zna, taj je kantar teško razumljiv za ovog života.
Valja živjeti, nije se na Boga kamenjem bacat'. Zaboravi čovjek često ko je, šta je, odakle dolazi, pa onda ne može znati ni kuda ide. Stalno mi se to dešava, pa me melankolija neka hvata. Treba nešto da me podsjeti. Makar san.

Ma nisam vise siguran ni što izlazim po tim lijevim kafama, valjda sve  nešto mislim te da se ne zatvaram u sebe, te nešto ću propustiti, te da malo izofiram ženske... Uglavnom, kako god, svaka kafa sve veće razočarenje, sve dosadnije i sve besmislenije.
Kod nas danas hajvan dan pa navalilo seljačina, hodati se po ulici ne da. Neke lijeve ekskurzije dolaze, kontam jadna ova djeca kad ih ovdje nama dovode i to jos treba da im dodje kao neki provod, doživljaj. Ja, brate, išao na Makljen, Kozaru, Sutjesku, jesam Tita mi!
Pa u 8-om odosmo u Rovinj, pobismo se s nekim beograđanima,a sve zbog Ivone Selak, moje školske, slatke, preslatke, kažu sad je u Njemačkoj, ne javlja se nikome i voda se s nekim Švabom - Hitlerovim sinom.
Tako, a ova jadna djeca dovedena kod nas u šest kvadrata, ližu loše šiptarske sladolede iz automata i još ovi lokalni uhljupi gledaju kako će im uvalit kakvu plastičnu nebulozu, makar za marku. Jadna djeca, a mi još jadniji šta smo im obezbjedili i kako im svijeta pokazujemo.
Eto tako, sutra ću probati kafu s mlijekom, možda krene na bolje.....